U znaku asocijativne apstrakcije

U sklopu ciklusa Oni dolaze… posredovanjem kojega Galerija SC nastoji promovirati mlade umjetnike i umjetnice – uglavnom one oko tridesete godine života ili nešto mlađe – nedavno je slike izložio Luka Kušević. Odmah valja reći da je posrijedi zanimljiv slikar prepoznatljiva rukopisa s već stečenim određenim statusom na domaćoj likovnoj sceni. Iza sebe Kušević, naime, ima nekoliko realiziranih samostalnih izložbi u relevantnim izlagačkim prostorima, a na posljednjem Bijenalu slikarstva bio je i dobitnik jedne od nagrada.

Iz postava izložbe u Galeriji SC / Snimio Matija Smuk

Ali prije osvrta na Kuševićevu aktualnu izložbu smatram da je pametno ukazati na neke objektivne okolnosti unutar kojih se odvijalo njegovo slikarsko formiranje. U to vrijeme, a to znači negdje oko sredine prošloga desetljeća, u radu tada mladih ovdašnjih slikara prevladavao je izrazito figurativno-narativan izričaj, površno i uglavnom neprecizno okarakteriziran kao novi realizam. Predstavnicima i predstavnicama takva izričaja svojedobno je doista uspjelo unijeti stanovitu svježinu na našu slikarsku scenu, a sve to pratili su i euforični kritički osvrti. Pretjerano euforični. Velik dio nove generacije ubrzo se institucionalizirao (zaposlio na ALU ili negdje drugdje), svi su u uvjetima nepostojanja tržišta počeli razmišljati tržišno, spomenuta svježina počela je gubiti dah, a tzv. novi realizam zadobivati sve više oponenata. Ukratko, počeli su se ispunjavati uvjeti da slikarska apstrakcija uzvrati udarac preciznoj – nerijetko i uz pomoć projektora ili grafoskopa ostvarenoj – figuraciji kod koje sadržaj (priča) nemilosrdno potiskuje formu. Sve to promatrao je student slikarstva Kušević i pritom kao da se lomio između najnovijih trendova s jedne, odnosno spoznaja što su mu ih posredovanjem svojih radova i izložbi mogli ponuditi njegovi iskusni profesori, s druge strane. Kuševićeve najranije slike odavale su, dakle, stanovitu nesigurnost te je u tom smislu njegova samostalna izložba u razvikanoj Galeriji Forum stigla prerano, kao rezultat neprijeporno entuzijastične, ali i pomalo ishitrene odluke njezina voditelja. Iako, dakle, ispod razine očekivanja, izložba u Galeriji Forum ipak je pomogla Kuševiću. Svoje izvorne dvojbe počeo je, naime, pretvarati u prednost, sve uvjerljivije ustrajući na osobnoj poetici koja će ubrzo poprimiti karakteristiku zanimljiva te na prepoznatljiv način realizirana amalgama figuracije i apstrakcije.

Kontinuirano sazrijevanje

I doista, njegove koloristički i tonski raskošne kompozicije na prvi pogled mogu nam se učiniti radikalno apstraktnima, ali nakon pomnijeg promatranja ipak ćemo uočiti da je riječ o svojevrsnoj asocijativnoj apstrakciji što izvire iz slikareva specifična promatranja prirode, ili preciznije krajolika. Kuševićev izričaj nije se tijekom posljednjih nekoliko godina dramatično mijenjao, ali smo u njemu mogli osjetiti kontinuirano sazrijevanje. Razvodnjene forme postajale su kompaktnije, ali ne i predvidive, a vizualnu misao krasit će sve izraženija čitljivost, odnosno kompozicijska logika.

Jedna od izloženih slika  / Snimio Ivan Posavec

U Galeriji SC Kušević je izložio, dakle, sedam slika identičnih formata na kojima je radio posljednjih godinu ili nešto više dana. Ciklus nedvojbeno jest zaokružen, ali unutar njega ipak je moguće pratiti diskretne pomake u autorovu pristupu slici. Drugim riječima, kao da postoji stanovita tendencija učvršćivanja formi; kronološki ranije nastale slike ostavljaju dojam veće fluidnosti, dok one najnovije djeluju nešto kompaktnije. Kao da se mladi slikar – ovdje možda nije naodmet posegnuti za usporedbom s kraja pretprošla stoljeća – odlučio na postupni i diskretno iskazan pomak od, uvjetno rečeno, impresionističkih prema nekim sezanističkim shvaćanjima. Ipak, ta se opservacija nipošto ne smije apsolutizirati; u Kuševićevu slučaju mijene nisu pravocrtne već itekako vijugave i mjestimične. Upravo zbog toga – bez obzira na doista virtuozno nijansiranje – njegove kompozicije posjeduju zanimljivu unutarnju dinamiku.

Humanistička esencija

Slikarstvo je to koje odražava sigurnost poteza i geste, pri čemu se koloristička i oblikovna prožimanja više ne javljaju kao posljedice slučajnosti ili nedorečenosti, već posve osviještenih slikarskih postupaka. Kada kažemo osviještenih, to pak nipošto ne podrazumijeva i kalkulantskih. Kušević, naime, i dalje zadržava stanovitu dozu intuitivnosti, ali ta će se intuitivnost ponajprije odnositi na usklađivanje cjeline s pojedinim detaljima.

Kuševićeve kompozicije u Galeriji SC, već je naznačeno, asociraju na krajolike. Uvjetno bismo ih mogli podijeliti na tople, hladne i neutralne, ovisno o dominantnoj kolorističkoj gami. Ali u Kuševićevu slučaju također valja zapaziti kako unutar najveće hladnoće gotovo uvijek postoji i tračak topline, a vrijedi i obratno. Nekima će njegovi „krajolici“ djelovati apokaliptično, ali osobno sam u njima skloniji sagledavati dojmljiv te psihološki uvjetovan rezultat prožimanja umjetnikova mentaliteta s vanjskim podražajima, pri čemu posljednji ne moraju generirati izravno iz doživljene ili proživljene stvarnosti, već mogu biti posredovani i fotografijama, filmovima te ostalom dostupnom nam digitalnom tehnologijom. U tom smislu moguće je konstatirati da slikar svojom maštom (ali i vještinom) dehumanizirane svjetove vraća njihovoj humanističkoj esenciji koja, dakako, ne mora uvijek biti optimistična. Pesimistični humanizam još je, međutim, mnogo prihvatljiviji od optimističnog posthumanizma. Sedam Kuševićevih slika raskošna kolorita u Galeriji SC govore nam – barem sam ih ja tako doživio – upravo i ponajprije o tome.